Kao posljednji događaj u nizu ovogodišnje proslave Tripundanskih svečanosti u Splitu, odnosno manifestacije „Dani Boke u Splitu“, 3.-26. veljače 2026. godine, u četvrtak 26. veljače u prostorijama Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu održano je predavanje u suorganizaciji i suradnji triju institucija: Hrvatskog pomorskog muzeja, Hrvatske bratovštine „Bokeljska mornarica 809“ Split te Hrvatske matice iseljenika – podružnica Split, koje je izlagač Mate Božić programski suradnik, ujedno i voditelj Škole heraldike – Klis te član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva.
Uz predstavnike i članove navedenih ustanova, izlaganju su nazočili i članice te članovi Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ – ISHA Split, zatim Povijesne postrojbe „Kliški uskoci“ kao i Hrvatskog plemićkog zbora – splitski ogranak te Hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, kao i samog Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva koje je izlagač pozdravio na samom početku svoga predavanja. Prije početka izlaganja okupljenima se prigodno obratio i gastald Hrvatske bratovštine „Bokeljska mornarica 809“ Split Luka Perković te voditelj splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika Ante Ćaleta.
Izlaganje je započelo povijesnim osvrtom na prošlost šireg područja Boke kotorske od ranog srednjeg vijeka do početka 18. stoljeća, kada je Bokokotorski grbovnik i nastao oko 1719. godine. Tako se moglo saznati kako se današnja Boka kotorska sve do 12. stoljeća nazivala Risanski zaljev (Sinus Rhisonicus) s obzirom na onovremenu veliku važnost grada Risna za cjelokupno navedeno područje. Nešto istočnije od Risna smješteni Kotor primat u okolici preuzima tek tijekom 14. stoljeća te od tada zaljev počinje nositi ime toga grada. Nakon što se Kotor 1420. godine predao vlasti Mletačke Republike, počevši od sredine 15. stoljeća osobitu opasnost za bokokotorsko područje predstavljali su osmanlijski upadi i osvajanja, što se nastavilo tijekom cijelog 16. i 17. stoljeća. Tek tijekom Morejskog rata (1684.–1699.) dolazi do mletačke kopnene i pomorske vojne akcije koja je naposljetku dovela do oslobađanja sjeverozapadne obale od Risna (1684.) do Kotora (1687.) te cjelovitim pripajanjem današnje Boke kotorske mletačkim južnojadranskim posjedima.
Upravo u povijesnom razdoblju kada nastaje Bokokotorski grbovnik, zahvaljujući svojim iznimnim doprinosima u okviru vojne službe Mletačkoj Republici za vrijeme Kandijskog i Morejskog rata, gradovi Perast, Prčanj i Dobrota oslobađaju se od upravne jurisdikcije grada Kotora. Ta okolnost, uz trajni prestanak ratnih sukoba kao i stvaranje preduvjeta za slobodnu plovidbu južnim dijelom Jadranskog mora, omogućilo je nagli gospodarski uspon navedenih mjesta. Tako je tijekom prvih desetljeća 18. stoljeća na području Boke kotorske nastala jedna u nizu brojnih kopija glasovitog prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine. Riječ je o inačici koja se od ostalih izdvaja po vrlo velikom broju dodanih heraldičkih znamenja domaćih rodova u odnosu na druge do danas sačuvane varijante spomenute zbirke grbova. Stoga se to heraldičko djelo s pravom može nazvati Bokokotorskim grbovnikom.
Za nastanak ovog grbovnika ključna je bila godina 1719. – kada je djelo ovjerovljeno u Veneciji, upravo nakon završetka Drugog morejskog rata 1714.-1718., poznatog i kao Mali rat ili Sinjski rat. Tada je i teritorijalno zaokružen prostor današnje Boke kotorske u potpunosti oslobođen od Osmanlija, naravno u okvirima tadašnje gospodarice Jadrana – Mletačke Republike, uključujući pritom: Herceg-Novi, Risan, Dobrotu, Kotor, Prčanj, Tivat te naravno Budvu, dok su se mletački posjedi prema jugu nastavljali sve do nadomak Bara, uključujući i područje Paštrovića.
Sam Bokokotorski grbovnik iz 1719. predstavlja jednu inačicu grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595., a kao što je i prvi hrvatski grbovnik s kraja 16. st. nastao s ciljem navodne „potvrde“, a zapravo stjecanja budućih prava i privilegija određenih dubrovačko-slanskih rodova u kontekstu predviđenog oslobađanja balkanskog zaleđa od Osmanlija – pritom se pozivajući na drevne srednjovjekovne državno-pravne odnose koji su prethodili osmanlijskoj vlasti – tako je i Bokokotorski grbovnik s početka 18. stoljeća nastao s istom namjerom, kombinirajući povijesno zabilježena heraldička znamenja stvarnih i priznatih feudalnih rodova s grbovima onih obitelji koje su to tek željele ili imale namjeru postati. Stoga, ukoliko bi grbovnik Korjenić-Neorića nazvali u historiografskom smislu heraldičkom kopijom, Bokokotorski grbovnik bi bio svojevrsna „kopija kopije“.
U njemu je moguće uočiti grbove obitelji i rodova koji potječu iz cijelog niza gradova i mjesta Bokokotorskog zaljeva, uključujući i susjedno područje Paštrovića, a koji su se, nakon završne faze oslobađanja tih hrvatskih krajeva od Osmanlija, ovim grbovnikom nastojali predstaviti mletačkim vlastima kao stoljetni nositelji drevnih plemićkih privilegija. Konačni cilj nastanka te heraldičke zbirke bi prema tome bila prezentacija plemstva i stjecanje odgovarajućih povlastica u okviru struktura Mletačke Republike i to u krugu onih stanovnika Boke koji su se smatrali osobito zaslužnima što su ti krajevi naposljetku biti oslobođeni vlasti Osmanlija.
No, u samoj strukturi djela otkriva se i utjecaj dubrovačkog pisca Mavra Orbinija (preminulog u Dubrovniku 1611.), točnije njegova djela Kraljevstvo Slavena (Il Regno degli Slavi), objavljenoga u talijanskom Pesaru 1601. godine. Međutim, budući se Kraljevstvo Slavena tada nalazilo na Indexu librorum prohibitorum tj. popisu zabranjenih knjiga u Katoličkoj crkvi, točnije službenom popisu djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s vjerom, zbog čega ih je bilo zabranjeno čitati, trajno držati, tiskati i širiti, sastavljači Bokokotorskog grbovnika su svoje korištenje Orbinijeva djela prešutjeli, a njegove zapise u cjelosti jednostavno pripisali stanovitom Mihovilu Solinjaninu, navodnom autoru srednjovjekovnih kronika iz 11. stoljeća.
Tako se u katalogu današnje Znanstvene knjižnice Zadar spomenuti pisac (kojeg spominje Orbini) ujedno i navodi kao autor djela: „Mihovil Solinjanin, Arme dell’ illirico stato di Dalmatia; sign.Ms 745/28237 Ovaj rukopis napisan na 239 stranica sadrži brojne grbove Kraljevstva Slavena od 1010. godine, koje je opisao kroničar Mihovil Solinjanin (Michael Salonitanus), a ovaj prijepis datira iz 1719. godine. Njegove bilješke u svom radu koristili su kasnije povjesničari Zavorović, Lukarević, Mauro Orbini i mnogi drugi. Rukopis je dospio u Knjižnicu zahvaljujući donaciji obiteljske knjižnice Vladimira Pappafave 1927. godine.“
Tako su sastavljači ovog grbovnika, kako bi ostvarili svoje ciljeve, posegnuli još dalje u prošlost. Naime, dok su se autori prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića (iz 1595.) pozivali na navodni nastanak te heraldičke zbirke sredinom 14. stoljeća, kroz naslov i priručni tekst Bokokotorskog grbovnika – naglašavanjem autoriteta legendarnog Mihovila Solinjanina – ciljalo se čak i na još starije razdoblje, točnije 11. stoljeće. Naposljetku je, kombinacijom zemaljskih i velikaških heraldičkih znamenja iz djela Mavra Orbinija (početak 17. st.) te grbova iz armorijala Korjenić-Neorića (kraj 16. st.) uz do tada nastale i zabilježene grbove domaćih rodova širom Boke kotorske (uz upadljivi izuzetak samog Kotora) nastao Bokokotorski grbovnik ili – s obzirom na raznorodnost podrijetla prikupljenih heraldičkih znamenja – bolje rečeno bokeljski heraldički zbornik.
Izlaganje je nastavljeno objašnjavanjem strukture grbovnika, odnosno prikaza u njemu sadržanih grbova. Tako je rečeno kako se sam uvodni dio grbovnika sastoji od grbova velikaških obitelji te zemaljskih grbova preuzetih iz djela Mavra Orbinija objavljenog 1601. godine (11 grbova – oko 4,5 % cjelokupne zbirke grbova) te potom zemaljskih grbova dijelova zamišljene Ilirije (primjerice: Slavonija, Dalmacija, Hrvatska…) preuzetih iz grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine (ukupno 9 grbova). No, usporedno s tim znamenjima uklopljeni su i pojedini izvorni grbovi bokokotorskih rodova.
Sljedeći, glavni dio Bokokotorskog grbovnika sadrži preris grbovnika Korjenić-Neorića (koji uz zemaljske grbove izvorno sadrži 141 heraldičko znamenje velikaških i „plemićkih“ rodova). Pritom heraldička znamenja preuzeta iz grbovnika Korjenić-Neorića s kraja 16. stoljeća čine nešto manje od dvije trećine (62-63 %) grbova u Bokokotorskom grbovniku s početka 18. stoljeća.
Naposljetku, predstavljen je i završni dio – tj. dodatak izvornih grbova rodova sa šireg područja Boke kotorske – koji čini jednu trećinu (32 %) od ukupnog broja sadržanih grbova (238). Pritom se Bokokotorski grbovnik – u odnosu na druge kopije grbovnika Korjenić-Neorića – izdvaja svojom izvornošću (budući druge inačice ili prerisi toga grbovnika sadrže daleko manji broj dodanih izvornih odnosno umetnutih grbova).
Izlaganje je zaključeno najavom pripreme izdanja ovog Bokokotorskog grbovnika (koji se trenutno restaurira u zagrebačkom Središnjem laboratoriju za konzervaciju i restauraciju, a inače se čuva u Znanstvenoj knjižnici Zadar) u suradnji s udruženjima bokeljskih Hrvata. Potom su uslijedila pitanja publike te kratka rasprava, a cjelokupni događaj je zaključio ravnatelj muzeja Ljubomir Radić zahvalom izlagaču, organizatorima te iskazivanjem zainteresiranosti za predstavljanje tiskanog izdanja ovog vrijednog rukopisnog djela hrvatske heraldičke baštine.
CIGH