U nakladi Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ nedavno je objavljena znanstvena monografija Željka Heimera Milan Sunko – heraldički umjetnik svjetskog glasa kao osamnaesta knjiga u biblioteci Acta et studia draconica, koju Družba ovom knjigom ponovno aktivira nakon višegodišnje stanke. Ime ovog danas zaboravljenog slikara bilo je dobro poznato u svijetu heraldike i umjetnosti krajem 19. stoljeća, a u Zagrebu se zadržalo u svijesti mnogih gotovo dva desetljeća nakon prerane smrti ovog svjetski slavljenog izrađivača heraldičkih prikaza, rodoslovnih stabala, knjižnih oznaka ex libris čiji su naručioci bili mnogi ondašnji dvorovi vladara i velikaša toga doba u Europi pa i s druge strane Atlantskoga oceana. Autor knjige zaključio je da je Sunko bio znano „kućno“ ime Zagrepčana još u vrijeme kada je Družba pokrenula međunarodnu akciju da spasi njegov grob, odnosno da prenese njegove posmrtne ostatke u primjeren grob, budući da su gradski oci planirali preurediti dio groblja Mirogoj za siromašne, na kojem je Sunko izvorno bio pokopan 1891. Da Zagrepčani nisu zaboravili Milana Sunka nakon njegove smrti, pokazuje i kratka vijest objavljena u zagrebačkim novinama na njemačkom jeziku Agramer Zeitung, koje 3. siječnja 1901. izvještavaju da je za direktora tijekom božićnih blagdana osuvremenjenog kina Urania angažiran „Gosp. M. Sunko, brat pokojnog slikara Milana Sunka“. Spomenuti „M. Sunko“ bio bi, dakle, pravnik Miroslav Sunko, kojega novinar tako identificira svojim čitateljima u odnosu na njegovog bolje poznatoga, a prerano preminuloga brata Milana.

Ponovno otkrivanje heraldike

Promjene koje su slijedile u burnom 20. stoljeću dovele su do toga da je heraldika postala najprije zanemarena u međuratnoj kraljevini, kojom su dominirali Srbi, koji nisu imali snažnu heraldičku tradiciju, a onda i ideološki odiozna kao značajka nazadnih društvenih sustava iz vizure revolucionarnog režima socijalističke Jugoslavije. Sunkov grob, u koji su ga prenijeli Zmajevci 1910, ponovno je zanemaren te su umjetnikovi posmrtni ostaci opet ekshumirani 1930. i preneseni u zajedničku kosturnicu na Mirogoju, gdje i danas leže.

Iako su pojedini Sunkovi radovi sačuvani u zagrebačkim muzejima i galerijama, pri čemu su uglavnom preuzeti (konfiscirani) iz bogate zbirke i zmajskog muzeja Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ nakon njezine zabrane 1946, za njega znaju tek oni poznavatelji manje znanih slikara i „tamnih“ zakutaka hrvatske povijesti umjetnosti. Međutim, njegov spomen i značenje u hrvatskoj heraldici ostali su u potpunosti nezabilježeni u bilo kojem pisanom djelu, sve do autorova napora da ga ponovno otkrije, čime su njegovi briljantni heraldički radovi ostali nepoznati suvremenoj hrvatskoj heraldičkoj, ali i široj zajednici.

Izdanje Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“
(Biblioteka Acta et studia draconica, knj. 18), 2024.

Hrvatski slikar i crtač, grboslovni umjetnik, arhitekt i kolekcionar Milan Sunko rođen je 5. prosinca 1860. u Zidanom Mostu (Steinbrück) u Štajerskoj, današnjoj Sloveniji, u brojnoj obitelji kao deseto dijete od ukupno njih trinaest. Otac mu je bio veletrgovac, a obitelj se ubrzo preselila iz njegova rodnog mjesta u Sisak. U obližnjoj Petrinji pohađa Pučku školu, a srednjoškolsko obrazovanje polazi u Rijeci. Kao posljedica preboljenih vodenih kozica, djelomično mu je bio oštećen sluh. Iako ga je od malih nogu privlačila arheologija (numizmatika), godine 1875. upisuje Umjetničku akademiju u Beču, prvotno u klasi arhitekta Johanna Petschnigga, a potom u klasi slikara Hansa Kleina. Zbog financijskih problema koji su zahvatili njegovu obitelj, počinje se vrlo uspješno baviti crtanjem i oslikavanjem grbova te drugim umjetničkim narudžbama. To je prvo radio za umjetničku tiskarsku kuću Sv. Norberta (St. Norbertus) u Beču. Poslije toga se istim poslom nastavlja baviti kao slobodni umjetnik. Slika zapažene akvarele i crteže tintom, pejzaže i narodne nošnje. Izrađuje i umjetničke ex libris za bibliofile diljem Europe. Za redovitog člana tada vjerojatno najcjenjenijeg i najekskluzivnijeg heraldičkog društva, Carskog kraljevskog heraldičkog društva „Adler“ (K. k. heraldische Gesellschaft „Adler“) u Beču primljen je 19. siječnja 1887. godine, a bio je i dopisni član Francuskog heraldičkog vijeća (Conseil héraldique de France). Mreža njegovih suradnika, klijenata i naručitelja uključuje najveća heraldička imena toga doba, a u heraldičkoj literaturi i periodici njegovo se ime spominje uz danas znatno čuvenije bečke heraldičare Huga Gerarda Ströhla i Ernesta Krahla, primjerice u monografijama njemačkih ex librisa, objavljenim 1890. u Berlinu i 1901. u Stuttgartu, te u engleskom prijevodu u New Yorku iste godine. Kao njegov najbolji ekslibrističko-heraldički rad navode okruglu kolotipiju za Josepha Leidingera, bečkog visokog dvorskog službenika. Akvarelirani crtež tušem i perom za ovaj rad čuva se u zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.

Suradnja sa znamenitim heraldičarima

Milan Sunko: Nacrt za ex libris Josepha Leidingera, akvarelirani crtež perom, papir, 1886. (MGP-608, NMMU Zagreb)

U Beču je surađivao s cijenjenim heraldičarem Heinrichom Kadichem, kojem ilustrira priloge u mjesečniku društva „Adler“, a onda i u njegovom monumentalnom grbovniku moravskoga plemstva u ondašnjoj najvažnijoj heraldičkoj ediciji Siebmachers großes und allgemeines Wappenbuch. Heraldička periodika toga doba neuobičajeno srdačno hvali Sunkove ilustracije za taj Kadichev grbovnik.

U Zagreb ga je doveo i podupirao Ivan pl. Bojničić Kninski, istaknuti hrvatski heraldičar i ravnatelj Zemaljskog arhiva, koji je radio na grbovniku plemstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije, sličnom spomenutom Kadichevu moravskom projektu, no nažalost prerana Sunkova smrt spriječila je da on sudjeluje u njemu – Bojničić počinje objavljivati prve dijelove svojega grbovnika u Siebmacherovoj ediciji tek pet-šest godina nakon Sunkove smrti. Dolaskom u Zagreb, Sunko je upoznao tada tek diplomiranog pravnika Emilija Laszowskog Szeliga, koji se netom zaposlio u Zemaljskom arhivu. Očito je desetak godina stariji slikar Sunko ostavio silan utisak na Laszowskog. Da se Sunkov doprinos hrvatskoj heraldičkoj baštini mjeri samo kroz prizmu njegova utjecaja na heraldički opus ove dvojice velikana hrvatske heraldike (Bojničića i Laszowskog), već to bi bilo dostatno da ga redovito spominjemo s velikim poštovanjem.

Sunkove su ilustracije našle mjesto i u enciklopedijskom izdanju Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici) u sv. 24 koji je posvećen Hrvatskoj i Slavoniji, a tiskan je u Beču 1902. godine (K. K. Hof- und Staatsdruckerei, Wien). Na međunarodnoj Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva u Zagrebu, koja je održana 1891, predstavio se sa 16 akvarela i grafika, među kojima su bila i heraldička djela te je dobio počasnu diplomu. Tu je izložio i pripremljenu naslovnicu za Bojničićev grbovnik hrvatsko-slavonskoga plemstva, koja na koncu nije uporabljena, a koju je od ravnatelja arhiva naslijedila kći Vjera Bojničić Zamola, također čuvena heraldička umjetnica, te ju je tridesetih godina 20. stoljeća poklonila zmajskom muzeju Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ u Starom gradu Ozlju. Odatle se tom prikazu, nažalost, nakon konfiskacije, gubi daljnji trag.

Posmrtno su mu radovi bili izloženi na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), zatim na izložbi jugoslavenskih i čehoslovačkih grafičara umjetnika u Osijeku (1921), na izložbi IV. zagrebački krug. Crnčić – Kovačević – Tišov 1890‒1910. u Zagrebu (1934), te na Izložbi vukovarskih portreta XIX. i XX. st. u Vukovaru (1961).

Milan Sunko preminuo je u Zagrebu 9. ožujka 1891. od posljedica tuberkuloze. Hrvatska zemaljska vlada, posredstvom predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog, financijski ga je skromno podupirala u posljednjem razdoblju života. Njegovu smrt zabilježila su heraldička društva širom Europe u svojim časopisima, a u bečkom Jahrbuch der K. k. heraldischen Gesellschaft „Adler“ objavljen je opširan nekrolog.

Nedugo nakon osnivanja Družbe, Emilij pl. Laszowski krajem 1906. inicirao je ideju da se Milanu Sunku osigura primjeren grob. Za to su kontaktirali heraldičke stručnjake i Sunkove štovatelje diljem svijeta i u Hrvatskoj, kao i njegovu obitelj. Njegova sestra, s kojom je Milan bio osobito blizak, Ana ud. Iskra, majka je hrvatske književnice i pedagoginje Štefanije Iskre, kasnije udane za Izidora Kršnjavoga. Kao Milanov rođak navodi se poznati arhitekt Dionis Sunko, čiji je možda najpoznatiji rad zagrebački hotel Esplanade, ali i mnoge zgrade zagrebačkog Donjeg grada.

Ovom monografijom Družba ponovno pokazuje da može otrgnuti od zaborava značajne i znamenite osobe iz hrvatske povijesti, a autor vraća zasluženo mjesto zaboravljenoj figuri hrvatske heraldičke baštine kao značajnog dijela sveukupnog hrvatskog nasljeđa.

(Preneseno iz časopisa Vijenac: Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, Zagreb: Matica hrvatska, XXXII (2024) 791, 4. srpnja 2024.)